Nakon gotovo deset godina od svog prvog emitiranja kultna serija Stranger Things napokon se vratila u velikom stilu: s petom i posljednjom sezonom
Prve četiri epizode nove sezone donose eksplozivan povratak, pun akcije, nostalgije, ali i ponekih problema koji bi mogli utjecati na dojam kraja sage. Radnja nove sezone nastavlja otprilike godinu i pol nakon potresa iz četvrte sezone: gradić Hawkins je razoren, pod vojnom je karantenom, a naizgled “normalan život” skriva duboku tjeskobu i strah od onoga što dolazi.
I dok je nekadašnji čarobni miks 80-ih, misteriozne dimenzije i tinejdžerskog druženja donosio opuštenu melodramu s horor elementima, sada sve izgleda znatno ozbiljnije — ovaj put je Stranger Things bliži ratnoj drami umotan u natprirodnu grozu nego avanturi na BMX-ima.
Vidljiva je i realnost: glumci su odrasli, a serija više ne može sakriti činjenicu da su protekle duge tri i pol godine između sezona ostavile traga. U pokušaju da “nadoknadi” vrijeme, serija se oslanja na izlaganje detalja i ekspoziciju — ponekad izravnu i previše eksplicitnu — što ponekad kvari iluziju.
Ono po čemu se nova sezona posebno izdvaja je fokus na Willa Byersa. Poslije svega kroz što je prošao — otmicu, traume, gubitke — Will dobiva priliku da bude u središtu radnje dok serija propituje i rasvjetljava njegove traumatične rane iz prošlosti.
Kroz flashbackove autori pokušavaju zatvoriti krug — vratiti nas na početak, podsjetiti na horor i misterij koji su na početku učinili Stranger Things posebnim. Efekt je pomalo dvoznačan: iako ambicija da se “zaokruži priča” daje emotivni naboj, vizualna realizacija tih flashbackova povremeno djeluje neprirodno i baca gledatelja iz atmosfere.
Prve epizode pete sezone doimaju se kao “frantic race to the finish line”: tempo je ubrzan, radnja skače, likovi se prebacuju s jedne radnje na drugu, a režija želi što prije “pokupiti sve niti” — prošle i aktualne — za veliki kraj.
U tom nastojanju serija postaje pomalo pretrpana: gomila likova, njihove priče — od tinejdžerske drame, školskih problema, ljubavnih zapleta, moralnih dilema, do borbe s natprirodnim silama — sve se sudara i požuruje.
To stvara rizik da konačna sezona ne uspije jednako efektno balansirati emocije, nostalgiju i epsku kinematografiju te da izgubimo onu intimnost i jednostavnost s kojom smo nekada zavoljeli Stranger Things.
Unatoč svim kritikama — ubrzanom tempu, vizualnim kompromisima i složenoj radnji — prvih nekoliko epizoda daje naslutiti da autori i dalje znaju što rade. Intencija da se “zatvore krugovi”, da se dovedu neki likovi i priče “kući”, pruža nadu da bi finalna sezona mogla ponuditi emotivan i zadovoljavajući kraj.
Ako serija uspije usporiti ritam u preostalim epizodama i vratiti fokus na likove i emocije — umjesto da pokušava ubaciti što više spektakla — možda ćemo dobiti dostojan oproštaj od sage koja je oblikovala jedan dio modernog televizijskog krajolika.