Donosimo Hi-Res audio vodič za početnike u kojem ćete saznati odgovore na mnoga pitanja o novom standardu
Glazbeni streaming servisi nude kvalitetu zvuka veće rezolucije. Postavlja se pitanje je li broj kHz
bitan ili nije, može li lossless zvuk uistinu toliko biti bolji od kompresiranog? Postoji li razlika između 16-bitnog i 24-bitnog zvuka?
Što čini zvuk „hi-res“?
Koliko sličnosti ima između audio zapisa kojeg slušam i toga kako je pjesma zvučala kada je
snimana u studiju? Najbolji način da se to utvrdi je da se procijeni digitalni audio zapis upotrebom dva različita mjerenja: dubina bita (koja je izražena u „bitovima“) i brzina uzorkovanja (izražena u
kilohercima ili „kHz“).
Dubina bita
Postoje neki zvukovi koji su previše tihi kako bi ih ljudi čuli, poput tankog pera povučenog preko staklenog prozora. Iako ta radnja proizvodi zvuk, mi ga ne čujemo. I obrnuto, postoje zvukovi koji su toliko glasni da bi njihovo slušanje oštetilo naš sluh (razlog zašto nikada ne želite stajati pored motora na mlazni pogon). Između ta dva ekstrema nalazi se opseg zvuka kojeg ljudi mogu čuti i u njemu uživati.
Dubina bita je mjerenje koje nam govori možemo li čuti najtiši zvuk u pjesmi, sve do najglasnijeg
zvuka—od najslabijeg šaputanja do najglasnijeg udara činele. Kada slušate glazbu, bitne su dvije različite dubine bita: dubina na kojoj je originalna pjesma snimljena u studiju i dubina stvarne glazbene datoteke koju slušate, koja je streamana, preuzeta ili puštena s CD-a.
Dvije najčešće dubine bita koje se spominju su 24-bitna i 16-bitna. 24-bitna dubina je dubina bita na kojoj se digitalna glazba snima u studiju. To je također dubina na kojoj se glazbena datoteka koju slušate smatra „hi-res“.
16-bitna dubina bita se često naziva „CD-kvaliteta“. Na ovoj dubini trebali bi moći čuti apsolutno najtiši zvuk u numeri kao i apsolutno najglasniji.
Brzina uzorkovanja
Naše uši mogu čuti samo određen opseg frekvencija. Vjerojatno ste upoznati s psećom zviždaljkom, koja proizvodi toliko visokofrekventan zvuk da ju ljudi ne mogu čuti, dok psi mogu.
Kao i kod opsega tihih do glasnih zvukova koje čovjek može čuti o kojem se već pisalo, postoji i
ograničen opseg frekvencija koje možemo čuti. Za čovjeka s apsolutno savršenim sluhom, taj opseg je od 20 Hz do 20.000 Hz (ili 20 kHz).
Dakle, u isto vrijeme kada je vrijednost od 16 bita izabrana kao standardna dubina bita za CD-ove, 44,1 kHz je izabrana kao standardna brzina uzorkovanja jer uključuje cijeli opseg frekvencija koje ljudi mogu čuti.
Slušanje u visokoj rezoluciji
Ako želimo slušati glazbu koja zvuči točno onako kako je snimljena u studiju, zašto ne bismo uvijek slušali samo originalne datoteke – 24-bitne digitalne datoteke snimljene u studijima? Kratak odgovor je: zato što su te datoteke ogromne.
Kada je CD prvi put predstavljen kao medij na njega nije mogao stati cijeli album s 24-bitnim
pjesmama. Dakle, kada se snima CD, originalne 24-bitne numere iz studija su se morale konvertirati u manje, 16-bitne datoteke. A onda se pojavio internet i promijenio način na koji dijelimo praktično sve.
16-bitne datoteke bile su prevelike za prijenos na mreži. Kako bi se glazba prenosila efikasno na mreži, glazbene datoteke su morale biti još manje. A da bi se to postiglo, originalne audio datoteke su kompresirane.
Dvije metode kompresije datoteka
Postoje dvije metode kompresije datoteka: s gubicima i bez gubitaka.
S gubitkom – lossy (primjeri: mp3, AAC, VMA, OGG): s ovom metodom, mali dijelovi pjesme se
potpuno odbacuju iz originalne numere kako bi se smanjili. Dijelovi koji se odbacuju biraju se na
osnovu toga koliko je malo vjerojatno da će ih neko propustiti.
Da bi datoteka s gubicima bila sve manja, potrebno je ukloniti sve više zvukova. Što je više zvukova uklonjeno, veća je vjerojatnost da će slušatelj primjetiti da elementi nedostaju. I što više zvukova slušatelj primjeti da nedostaju, to više doživljava pjesmu niskokvalitetnom.
Bez gubitaka – lossless (primjeri: FLAC, ALAC): najbolji način za kompresiranje datoteke bez
narušavanja kvalitete glazbe je kompresija „bez gubitaka“. Slično konceptu ZIP datoteke, kompresiranje pjesme u datoteku bez gubitaka znači da kada ponovo otvorite tu datoteku kako biste preslušali pjesmu (ili je „dekompresirali“), ništa nije izgubljeno. Čujete pjesmu točno onakvom kakva je bila pre nego što je komprimirana u datoteku bez gubitaka. Danas servisi za streaming koji nude zvuk visoke rezolucije to rade s datotekama bez gubitaka.
Zvuk iz studija
Greg McAllister, viši menadžer za iskustvo zvuka u tvrtki Sonos, vodećem proizvođaču multiroom audio rješenja za dom, objašnjava zašto inženjeri zvuka snimaju glazbu u 24-bita jednostavnom analogijom. „Recimo da pokušavate uhvatiti malu ribu malom mrežom“, rekao je. „S obzirom da je opseg vaše mreže nešto veći od ribe, trebali bi moći uhvatiti ribu mrežom koju imate. Međutim, ako imate veću mrežu s mnogo širim opsegom, bit će mnogo lakše uhvatiti tu istu ribu“.
Zatim proširuje analogiju u studio: „snimanje na 16-bitu je kao snimanje zvuka malom mrežom, dok je snimanje zvuka na 24-bitu velika mreža. Dajete sebi veću marginu greške i činite proces mnogo lakšim upotrebom velike mreže.“
Zvuk s vaših zvučnika
Godinama su najveća dubina bita i brzina uzorkovanja koju ste mogli streamati na zvučnicima kao što su Sonos bili CD kvalitete. A s obzirom da 16-bitne i 44,1 kHz audio datoteke uključuju puni spektar glasnoće i frekvencija u pjesmi, ta kvaliteta zvuka zvuči fantastično.
Od nedavno možete slušati zvuk visoke rezolucije (24-bit, 48 kHz) na većini Sonos proizvoda streamanjem s Amazon Music Unlimiteda. Zašto biste željeli slušati glazbu u visokoj rezoluciji? Opet, McAllister objašnjava.
„Prednost slušanja glazbe visoke rezolucije je u tome što slušate stvarnu datoteku iz studija“, rekao je. „Nikakva konverzija nije bila potrebna kako bi se 24-bitna traka promijenila u 16-bitnu. Slušanje 24-bitne numere je jamstvo da čujete zvuk točno onako kako je zvučao u studiju. Da se izrazimo malo tehnički na trenutak, ako se sve digitalne datoteke sastoje od samo jedinica i nula, datoteka koju slušate u 24-bitnoj verziji sastoji se od potpuno istih jedinica i nula koje su izašle iz studija. ”
Koliko točno audio zapis koji slušam odražava kako je pjesma zvučala kada je snimljena u studiju? Odgovor na ovo pitanje ovisi o dvije stvari: numere koju slušate i uređaja s kojim slušate. Naravno, zvučnici u vašem mobilnom telefonu neće zadovoljiti audio zapis visoke rezolucije. Međutim, ako slušate pjesmu visoke rezolucije s kvalitetnim slušalicama ili Sonos zvučnicima, postavljate najbolje moguće okolnosti da doživite tu numeru kako je zvučala u studiju za snimanje.
Trenutno, sljedeći Sonos proizvodi mogu reproducirati 24-bitnu glazbu na 48 kHz: Roam, Arc, Beam (obje generacije), Five, Sub (sve generacije), Move, One, One SL, Port, Pojačalo, SIMFONISK polica za knjige, SIMFONISK stolna lampa, Play:5 (Gen 2), Connect (Gen 2) i Connect:Amp (Gen 2).
Sonos trenutno podržava streaming zvuka visoke rezolucije s Amazon Music Unlimited-a (koji
streama do 24-bita, 192 kHz). Da biste slušali zvuk visoke rezolucije s Amazon Music-a na Sonosu (koji Amazon naziva „Ultra HD“), morat ćete obaviti registraciju na Amazon Music Unlimited (napomena: kada se streama na Sonosu, maksimalna brzina uzorkovanja je 48 kHz).
Sami testirajte zvuk visoke rezolucije – Amazon Music Unlimited nudi besplatnu probnu verziju. Izaberite pjesmu koja vam je poznata, slušajte je na način na koji trenutno slušate, a zatim slušajte ponovno u visokoj rezoluciji i primjetite osjećate li razliku.